18. 11 2022.
Prošla je 31 godina od stradanja Vukovara i Škabrnje, ali se onda nižu također i ostale obljetnice stradanja, Saborskog, Pakraca, Lipika i svih ostalih hrvatskih patničkih mjesta. Današnji dan ima smisla samo ako se gleda očima vjere i zahvalnosti. Inače ako je obilježavanje obljetnica samo da se obilježi događaj, onda se tako ponovno otvaraju rane u duši hrvatskog naroda, ali još više kod branitelja, obitelji koji su bili direktni sudionici svih tih događaja ili su izgubili svoje najmilije ili su izgubili zdravlje zbog ranjavanja ili drugoga.
No najviše danas pati nutrina. Zbog toga je važno da budemo zajednica koja nosi jedna drugoga, da budemo zajednica koja moli i ljubi bližnjega. Da budemo zajednica koja promatra Krista koji nam nudi nadu. Uza sve bez obzira koliko nam nekada sve teško izgledalo i bez obzira koliko s pravom nekada isticali i riječi očaja i muke, nada je ipak ona koja je puno jača od svega. Danas molimo da bi se ohrabrili i da se ne strašimo budućnosti. Riječ zajedništvo znači da smo svi za jednoga, a jedan za sve. Isus nas uči da kada nas je dvoje ili troje sabrano da je on među nama. Želimo jedni druge ohrabriti i posvjedočiti da nas Bog nije ostavio. Potrebna nam je snaga vjere i radost našeg zajedništva. Naša domovina je duhovno ranjena, a upravo duhovni trenuci kao Misa, molitva, međusobna blizina liječi rane hrvatske povijesti.
Prije nekoliko godina diplomirao je na Sustavnom Studiju Duhovnosti u Remetama jedan branitelj koji u svome radu govori o važnosti duhovnosti u liječenju svih rana poslije rata. On će napisati: „Kad je rat završio krunice su se skinule s vrata, a stanje pogoršalo. Kako se život polako vraćao u normalu, većina suboraca i prijatelja je nastavila svojom svakodnevnicom, a branitelj se odjednom našao u osami života. Obitelj ne zna detalje njegovih tjeskoba i muka, a iscrpljenost koja je legla u sjećanje sad polako izlazi na površinu i stvara nesanicu, ne dopušta rad i bilo kakav pomak. Psihološke i psihijatrijske terapije su ograničene, imaju svoje limite i samo trenutačno olakšavaju tijelo i živce dok duhovna duša i dalje boli, a savjest muči. Duh je nemiran i traumatiziran. Treba srediti pitanja savjesti, očistiti memoriju i nekome predati u sigurne ruke sve doživljeno da bi se uz nečiju pomoć počelo od početka.“
Riječi ovoga branitelja se ne zaustavljaju na negativom, nego pogled usmjerava prema Bogu i vjeri. Negativni krug moramo prekinuti jednom velikom promjenom i novom sviješću. Nijedno obilježavanje obljetnica, nijedan čovjek, nijedna vlast ne može vratiti mir u naša srca, niti ozdraviti. Tijelo može i ozdraviti, ali dušu nitko ne može izliječiti, nijedan stručnjak ovoga svijeta. To može samo i jedino Isus.
Želim vam reći da je Isus naša snaga, naš ozdravitelj koji ozdravlja ranjene nutrine i uči da kroz oči vjere ne živimo u mržnji, očaju, strahovima. Put ozdravljenja nekada je dugačak, ali kada se nalazimo na putu, tada znamo da idemo prema cilju. Zbog toga važnost govora o vjeri nije neko psihološko olakšanje, nego stvarnost koja se prepoznaje kroz iskustvo vlastitog života, a to je svijest: „Moj Bog je stvaran Bog. On je tu za mene.“
Kao narod, kao vjernici, kao kršćani mi smo svi jedna velika obitelj. A članovi obitelji se uvijek osjećaju povezani. A poveznica je upravo Bog koji nam dolazi kao ponizan Bog i nudi nam se ne pod prisilom, nego da ga primio s ljubavlju otvorena srca. Bogu se približavamo molitvom.
Sve ima svoje vrijeme. Bilo je vrijeme kada se je domovina branila i s Božjom pomoću sačuvala. Ali postoji i vrijeme molitve i vjere koja nam daje snagu da vidimo da sve žrtve i sve patnje nisu bile uzaludne. Ovo je to vrijeme obnove predanja, molitve i zajedništva.